Vesna Parun dio je svoga života provela u Bugarskoj, u periodu od 1962. do 1967. godine aktivno je sudjelovala u kulturnom životu Sofije. Živeći u samom središtu grada, u hotelu Slavjanska Beseda, svakodnevno je pohodila kazališne predstave, a posebice Satiričko kazalište. Prijateljevala je s bugarskim intelektualcima, uglavnom mladim satiričarima i disidentima, filozofima, glazbenicima i glumcima. Njezine su stihove na bugarski ponajviše prevodili Gančo Savov, Blaga Dimitrova, Ivan Kolarov, Simeon Vladimirov, a Vesna Parun prevela je eminentne bugarske pjesnike dajući poticaj razvoju hrvatsko-bugarskih književnih veza. Književni kritičari smatraju da je Vesna Parun pomogla i u uvođenju slobodnog stiha u bugarsku poeziju.

Zbirka „Vjetrovi Trakije“, objavljena 1964. napisana je upravo u Bugarskoj i posve njome inspirirana. U Vjesniku je kasnih šezdesetih objavljivala ciklus putopisnih eseja o Bugarskoj, doživljavajući Bugarsku kao svoju drugu domovinu.

Ostavila je dubok trag u bugarskom kulturnom životu, a njezina druga domovina odužila joj se povodom 100. obljetnice rođenja na tri razine: gostujućom izložbom „Fanatik istine“ Muzeja Prigorja i književnom večeri u Nacionalnome muzeju literature "Nikola Vapcarov", monodramom Vesne Tominac Matačić „Ja koja imam nevinije ruke“ u Bugarskom narodnom teatru "Ivan Vazov" te predavanjem i promocijom knjige „Kad ptica prestane voljeti“ na najstarijem sofijskom sveučilištu "Sv. Kliment Ohridski". Knjiga je izašla u nakladi Hrvatskog državnog arhiva, a donosi iskrene i potresne zapise iz Vesnine osobne (is)povijesti, ali i neobjavljene aforizme i manje poznate pjesme. Izložba će gostovati u Sofiji do 15. svibnja 2023. godine.