"Noć ide, a noć nosi meni prokletstvo. Na svojim nervima patim sve zlo ovog grada. Usud moj je nemilosrdan.“

Jedna od neobičnih pojava hrvatske književne scene 19. stoljeća svakako je Ulderiko Donadini. Široj publici manje poznat književnik, jedan je od tragičnih umjetnika čiji bi život poslužio kao dobar scenarij za dramu. Svoj buntovan karakter prvi je put pokazao prilikom mobilizacije za vojsku, kad je odlučio odglumiti psihičku rastrojenost i izbjeći vojnu obavezu, što mu je u konačnici i uspjelo. Boravio je u bolnici i glumio, a gluma je postepeno prelazila u stvarnost. Nakon izlaska iz bolnice nastavlja glumiti i dalje u strahu da ga ne otkriju, te zapada u začarani krug u kojem se gubi granica između fikcije i stvarnosti. Buntovni individualac i kritičar smatra se začetnikom ekspresionizma (uz A. B. Šimića). Autodestruktivan i sklon alkoholu, piše o morbidnim stanjima, izopačenim odnosima među ljudima, propadanjima natprosječno nadarenih pojedinaca, a njegovo prvo prozno djelo nosi znakovit naslov „Lude priče“. Njegovi su likovi bizarni psihopati koji, baš kao i njihov autor, zapadaju u iracionalna i dijabolična stanja. Osnivač je časopisa „Kokot“ koji donosi avangardne poetičke tendencije. Časopis nije izlazio redovito jer je Donadini zapadao u krize, opijao se i živio u neimaštini, sklon ekscesnim situacijama i sukobima.

Shizofrenija i alkohol doveli su ga do samoubojstva koje je počinio 10.5., prije točno sto godina, u 29. godini života.

Mirko Bogović zanimljiva je osoba koja je spojila književnost, pravo i politku. Studirao je filozofiju, završio vojnu kadetsku školu, diplomirao pravo i bavio se književnošću. Najvrednijim dijelom Bogovićevog književnog rada smatraju se njegove drame povijesne tematike, ali ga pamtimo i kao jednog od prvih hrvatskih novelista. Najpoznatije i najbolje Bogovićevo scensko djelo, „Matija Gubec, kralj seljački“ donosi romantičarsku ideju narodnog suvereniteta, humanosti i pravde.

U mladosti gorljivi Ilirac, sudionik srpanjskih prosvjeda 1845., Jelačićev bliski suradnik, saborski zastupnik, a kasnije zagovornik unije s Mađarskom. Zaokret u politici rezultat je njegova uvjerenja da je najveći neprijatelj Hrvatske upravo Austrija, što ga je gurnulo u kompromisni mađarski zagrljaj. Kao rješenje hrvatskog pitanja zagovarao je uniju Hrvatske i Mađarske, ali na osnovi potpune narodne i političke ravnopravnosti te na temelju državnopravnih ugovora između ovih dviju zemalja. Ovakav stav naišao je na osudu narodnjaka, etiketiran je kao mađaron iako je, iz današnje perspektive gledano, Bogovićevo književno i političko djelovanje usmjereno prema jednome cilju, a taj je - Hrvatska.

Umro je u Zagrebu 4.5.1893., sahranjen u ilirskoj arkadi na Mirogoju.