Zgrada HDA
Gradnja današnje zgrade Hrvatskoga državnog arhiva, tadašnje Kraljevske sveučilišne biblioteke i Kraljevskoga zemaljskog arhiva, prema nacrtima prvonagrađenoga natječajnog rada arhitekta Rudolfa Lubynskoga, započela je 21. veljače 1911., a na korištenje je predana 29. studenoga 1913. Lubynski (1873. – 1935.) bio je učenik poznatoga arhitekta J. Durma na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu, a s njim je surađivao i na izgradnji Sveučilišne knjižnice u Heidelbergu. Osim u Zagrebu djelovao je u Offenbergu, Kőlnu i Freiburgu.
Ta najznačajnija palača hrvatske secesije zamišljena je kao samostalni objekt u perivoju (dug 80, širok 46 m, armiranobetonske i željezne konstrukcije) i odlično je uklopljena u urbanistički model Donjega grada, osobito zagrebačke Zelene potkove. Riječ je o jednoj od najljepših secesijskih zgrada na širemu geografskom prostoru i jedinstvenome primjerku gesamtkunstwerka u Hrvatskoj. Visoka polukupola nad Velikom čitaonicom u središnjemu dijelu palače s četirima stupovima, na kojima se nalaze četiri sove koje nose globuse, savršen su prikaz identiteta znanja.
Na unutarnjemu uređenju reprezentativnih prostora sudjelovali su ponajbolji hrvatski slikari i kipari. Primjerice, južni zid Velike čitaonice ukrašava veliko platno Razvitak hrvatske kulture Vlahe Bukovca, a iznad glavnoga izlaza te lijevo i desno od njega nalaze se platna Mirka Račkoga Znanost u starome vijeku, Znanost u srednjemu vijeku te Znanost u novome vijeku. Dvoranu ukrašava i friz sastavljen od trideset i dva odljeva ukrasnih reljefa uloženih u drvenu oplatu, a čine ih varijacije motiva dječaka s knjigom, kiparice Ljudmile Wodsedalekove (Mile Wood). Uz 51 secesijski luster u nizu ispod galerije i 130 stolnih svjetiljaka prostorom dominiraju dva raskošna secesijska lustera. Dvorana je ostakljena s 25 velikih i 10 manjih prozorskih krila s vitrajima na sjeveru, zapadu i istoku, kao i stropnim vitrajima.
Velika čitaonica otvorena je javnosti za korištenje arhivskoga gradiva i knjižnične građe pohranjene u Arhivu, ali također i za osobni istraživački rad neovisno o korištenju gradiva HDA-a.
Profesorska čitaonica manji je, ali jednako vrijedan prostorni biser. Ukrašena je metalnim medaljonima s ornamentom i mozaikom na zidovima u izvedbi tvrtke Koch i Marinković, prozorskim i stropnim vitrajima izvedenima u bečkoj tvrtki Carla Geylinga, a također valja istaknuti platna Ivana Tišova i Roberta Auera.
Vestibul i atrij zgrade oplemenjuju šestokrilna svečana vrata ostakljena kristalnim brušenim staklom, 9 velikih i 14 manjih bogato ornamentiranih bakrenih žardinjera i slike gradova istaknutih hrvatskih slikara: Mencij Klement Crnčić – Senj (nad ulazom u Malu čitaonicu), Oton Iveković – Dubrovnik (iznad ulaza u Profesorsku čitaonicu), Ferdo Kovačević – Zagreb (iznad ulaza u Veliku čitaonicu) i Đakovo (iznad ulaza u dvoranu Izdavanje knjiga) te Gabrijel Jurkić – Jajce (iznad ulaza u dvoranu Katalozi).
Do 1996. Hrvatski je državni arhiv bio smješten samo u istočnome krilu zgrade, no Zakonom o prenošenju vlasništva i osnivačkih prava od Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu na Republiku Hrvatsku zgrada mu je dodijeljena na korištenje u cijelosti. U to vrijeme započinje i obuhvatna obnova u trajanju od 15 godina, tijekom koje su izvedeni opsežni restauratorsko-konzervatorski zahvati na zgradi. Obnovljena su sva arhivska spremišta, krovne plohe i potkrovlja, prostor Velike čitaonice, dvorane Katalozi i Izdavanje knjiga, atrij i reprezentativni stubišni prostori, a nekadašnje tehničke prostorije u podrumu adaptirane su za potrebe Središnjega laboratorija za konzervaciju i restauraciju (2001.) i Središnjega fotolaboratorija (2007.).
Prema ocjeni stručnjaka današnje je sjedište Hrvatskoga državnog arhiva nadahnut i jedinstven primjer prožimanja kreativne arhitekture, dekorativne simbolike i funkcionalnosti. Zgrada je tako postala metom stručnih obilazaka arhitekata, građevinskih inženjera, povjesničara umjetnosti i stručnjaka unutarnjega uređenja iz cijele Europe, a ujedno i trajna obveza svih odgovornih u Hrvatskoj za očuvanje tog remek-djela naše umjetničke baštine.