„Perice, ljudi su svinje. Nemoj nikome otvoriti svoje srce.”
Jedan od najdražih likova domaćeg filma svakako je Franjo Šafranek iz „Tko pjeva zlo ne misli”. Rečenice koje imenjak Majetić izgovara, citirale su se nebrojeno puta, a način na koji ih je upravo on izgovorio dale su im pečat, težinu i značenje. Hrvatski državni arhiv izdao je knjigu snimanja ovog kultnog filma (koja je ujedno i rasprodana) u kojoj možete usporediti originalan tekst Kreše Golika i izmjene koje su se čistom improvizacijom našle u filmu. Majetić je najviše prilagođavao originalni scenarij Kreše Golika mijenjajući rečenice zapisane u scenariju, izgovarajući ih tečno i prirodno čineći ulogu i tekst još boljima. Rečenice pisane književnim jezikom sve je preokrenuo u zagrebački žargon ostavljajući budućim naraštajima autentični purgerski govor zabilježen na filmu.
„Pardon Mina! Ja svoju ženu ne dam vređati. Puno nije vredna, ali vređati je ne dam!”
Iako je na početku odbio ulogu, na nagovaranje Kreše Golika ipak pristaje glumiti. Ovom neponovljivom ulogom uhvatio je duh Zagreba i na film donio svoju izuzetnu energiju. Iako nam je svima najviše ostao upamćen kao Franjo Šafranek, glumac je ostvario brojne druge zapažene uloge. Od najranije dobi provodio je vrijeme u kazalištu, majka mu je radila kao garderobijerka u zagrebačkom Malom kazalištu, odrastao je u Zagrebu, ali se kao mladić preselio u Varaždin, gdje započinje vrlo uspješnu kazališnu karijeru. Osim zapaženih uloga koje je ostvario u kazalištu, na malim ekranima i filmskom platnu pojavljuje se u već ozbiljnim godinama. Briljirao je u serijama „Gruntovčani”, „Ne daj se, Floki”, bio je maestralan u filmovima „Vlakom prema jugu”, „Lov na jelene”. Suradnici su ga opisivali kao radišnog i skromnog čovjeka koji je uvijek preispitivao vlastite mogućnosti i talent.
Franjo Majetić rođen je 26. 2. 1923. godine.
„Kad me vidite, možete mi se nadati!”
Miljenko Smoje rođen je 14. veljače 1923. Autentični novinar, scenarist, putopisac i satiričar, ostat će upamćen prvenstveno po scenarijima za televizijske serije „Naše malo misto“ i „Velo misto“, kasnije pretočene u romane, u kojima je oslikao nezaboravne likove koji su ocrtali dalmatinske karaktere i dišpet, neponovljiv humor i kolorite Mediterana. Obje serije doživjele su veliku popularnost kod publike, ulice diljem Hrvatske bile su prazne tijekom njihova prikazivanja na malim ekranima, unatoč cenzuri koja je redovito „rezala” scene i dijaloge. Sjajni glumci odigrali su likove koje i danas pamtimo i citiramo: brico Meštar, Ferata, Papundek, Violeta i Kate, Marijeta, papagaj Kokolo, briljantni Špiro Guberina kao vlaški smetlar, doktor Luigi, Bepina i Roko… teško je i nabrojati svu plejadu likova koja je definitivno obilježila hrvatsku kinematografiju, ali i svima nam približila Dalmaciju i posebice Split.
Osim što je bio vrstan scenarist, Smoje je bio i jedan od najvećih novinara ovih prostora, čuvar lokalnog izričaja i pisac humoristične feljtonističke kronike u kojoj se bavio splitskim i otočnim mentalitetom govoreći o malom čovjeku s margine Dalmacije koji mu je bio neiscrpna inspiracija. Bio je hedonist, živio je za klape, izlaske, druženja. Svoju Lepu upoznao je još u ranoj mladosti, živjeli su pomalo nekonvencionalno, ali uvijek kao prijatelji, partneri, životni suputnici i bezuvjetna potpora jedno drugom. Bili su uvijek „kontra” i uvijek svoji, neobična ljubav za neobične ljude koji su stajali jedno uz drugo i u dobrim i lošim vremenima.
Danas slavimo ljubav i kako bi rekao Meštar: „Neću politiku u svoju butigu!“
Na današnji dan (2. veljače), 1878. godine, umro je Josip Runjanin, hrvatski skladatelj koji je uglazbio pjesmu „Horvatska domovina”, jednoga od najistaknutijih pjesnika ilirskoga preporoda Antuna Mihanovića. Runjanin potječe iz stare krajiške obitelji koja je u vrijeme Vojne krajine dala mnogo časnika, a 1846., u vrijeme kad je uglazbio pjesmu koja će postati buduća himna, služio je u I. banskoj regimenti u Glini kojom je tada zapovijedao budući ban Josip Jelačić. Runjanin je prema predaji inspiraciju osjetio za vrijeme jedne šetnje po glinskome šetalištu. Šetao je drvoredom platana zasađenih još za vrijeme Napoleona kad mu se javila melodija. Odmah poslije šetnje ispisao je note za jedan glas na prvu strofu. Kompozicija se svima vrlo brzo svidjela, pjevali su je s oduševljenjem u Vojnoj krajini, a služila je i za marš glinske regimente. Nakon što je zagrebački skladatelj Vatroslav Lichtenegger, ondašnji profesor glazbe na Učiteljskoj školi, kasnije profesor Glazbenoga zavoda, obradio skladbu, počela se širiti i stekla je veliku popularnost među narodom. Kad je ujesen 1891. u Zagrebu otvorena izložba Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, održan je i natječaj na kojemu se birala buduća hrvatska himna. Do tada je „Lijepa naša” bila narodna pjesma u rangu s ostalim pjesmama ilirskoga pokreta. U užem izboru bile su Preradovićeva „Bože živi blagoslovi”, „Lijepa naša” i „Hrvatska himna” (legendarna arija iz opere „Nikola Šubić Zrinski” Ivana pl. Zajca) koja je već imenom bila predodređena za himnu i vladalo je mišljenje da će to sigurno i postati. Ipak, uz samo nekoliko glasova razlike pobijedila je „Lijepa naša” koju je narod dočekao s oduševljenjem. Početkom 20. stoljeća postojale su inicijative da se „Lijepa naša” ozakoni kao državna himna, no taj je status dobila tek 1972. ustavnim amandmanom prema kojemu je proglašena službenom himnom Socijalističke Republike Hrvatske, a Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine pjesma je dobila status himne samostalne Hrvatske. U prilogu donosimo njegovu fotografiju koja se čuva u fondu HR-HDA-2031.Vjesnik.
Nikola Tesla rođen je u olujnoj noći, s 9. na 10. srpnja 1856., u selu Smiljanu kraj Gospića. Prema legendi primalja je vremenske nepogode u toj noći proglasila lošim znakom nazivajući malog Teslu djetetom tame, a majka djetetom svjetlosti, ne sluteći da će njezin sin postati jedan od najvažnijih izumitelja u polju elektrotehnike.
Ostat će zapamćen po svojim izumima i patentima, usavršavanju elektromotora, generatora i transformatora te po primjeni izmjenične električne energije. Vizionarskim se ocjenjuju njegova istraživanja prijenosa elektromagnetske energije iz kojih su proizašli moderni sustavi radiokomunikacija, televizije, robotike i daljinskoga upravljanja.
Nažalost, unatoč navedenom njegove zasluge za otkrića često su preuzimali drugi znanstvenici, inženjeri i fizičari poput Guglielma Marconija, koji je sebi pripisao otkriće radija, ili Wilhelma Conrada Röntgena za otkriće X-zraka. Obojica su za svoja istraživanja dobila Nobelovu nagradu u potpunosti zanemarujući Teslin doprinos.
Do kraja svog života ostao je vjeran svom podrijetlu, a poznate su njegove riječi: „Ponosim se jednako i svojom srpskom majkom i svojom hrvatskom domovinom”, koju danas predstavlja na hrvatskim kovanicama eura kao vizionar i znanstvenik svjetskog značaja.
Umro je 7. siječnja 1943. godine u New Yorku, u hotelu New Yorker, na 33. katu, u apartmanu 3327 u 86. godini.
U Hrvatskom državnom arhivu sačuvan je i njegov portret u fondu Instituta za migracije i narodnosti (HR-HDA-1610) u seriji SAD.
Na današnji je dan (2.1.) prije trideset godina preminuo Rudi Supek (1913-1993), istaknuti sociolog, filozof, psiholog i ekolog, stariji brat fizičara i književnika Ivana.
O Supekovoj smrti pisali su i svjetski mediji poput Der Spiegela i Le Mondea, što ne treba čuditi s obzirom da ga je jedan od vodećih svjetskih sociologa i filozofa, Jürgen Habermas, ovjenčao nazivom "otac moderne sociologije". Širinom svog znanstvenog djelovanja i erudicije na polju humanističkih znanosti (sociologije, psihologije, filozofije, antropologije, ekologije) Supek je spadao u svjetski znanstveni vrh svoga doba i svoje generacije. Nakon završenog studija filozofije 1937. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u Parizu je studirao te kasnije 1952. i doktorirao psihologiju. Doktorat postiže i u Zagrebu, a nakon toga paralelno se posvećuje znanstvenom (prvenstveno na Institutu za društvene nauke Sveučilišta u Beogradu i Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, čiji je jedan od osnivača) i sveučilišnom radu (utemeljio je 1963. Odsjek za sociologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i predavao na nizu svjetskih i domaćih sveučilišta i visokih škola od New Yorka preko Dortmunda, Dubrovnika i Sarajeva). Provedenim sociološkim istraživanjima i rezultatima na polju empirijske i teorijske sociologije Supek se smatra ocem hrvatske, ali i rodonačelnikom jugoslavenske sociologije.
Znanstveni rad dodatno je upotpunio osnivanjem i uređivanjem dvaju časopisa europskog i svjetskog ugleda, Pogledi (1952-1954) i Praxis (1964-1975), kao i vođenjem Korčulanske ljetne škole (1963-1974), koja je kao simpozij okupljala vodeće svjetske filozofe i sociologe. Dodajmo ovome da je iz Supekovog pera izašlo preko dvadeset stručnih knjiga, prvenstveno sociološke i psihološke orijentacije, dok je knjigom Ova jedina zemlja: Idemo li u katastrofu ili treću revoluciju 1973. godine, među prvima na ovim prostorima, potaknuo pažnju šire javnosti na sve izraženije ekološke probleme suvremene civilizacije.
Ono na što je Rudi Supek bio posebno ponosan jest njegovo sudjelovanje u borbi protiv fašizma, kao pripadnik francuskog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata tijekom studija u Parizu. Nakon hapšenja i deportacije u nacistički konclogor Buchenwald, sudjelovao je u stvaranju povijesti kad je zahvaljujući jakoj političkoj organizaciji logoraškog međunarodnog odbora čiji je bio član, zajedno sa svojim drugovima razoružao preostale esesovce i stražare, čime je Buchenwald postao jedini veliki nacistički logor koji se sâm oslobodio prije dolaska savezničkih trupa. Nema sumnje da je ovo ratno iskustvo utjecalo na Supekovo doživotno zastupanje ideja slobode i humanizma i protivljenje svim vrstama ksenofobije i isključivosti. Ta njegova dosljednost s vremenom je bila prepoznata u svjetskim razmjerima, pa su mu tako dodijeljena i priznanja, od njemačkog odličja Kämpfer gegen Faschismus (1965), preko francuskog odlikovanja za postignuće na području znanosti (1984), do najvećeg francuskog odličja Legije časti (1989).
Hrvatski državni arhiv čuva osobni arhivski fond Rudija Supeka (HR-HDA-1780) u količini od 108 arhivskih kutija, a iz njega donosimo Supekovu fotografiju snimljenu prilikom dodjele odličja Legije časti 1989. u Parizu.